Srebrenik. Kad se neko mjesto zove tako obećavajuće, svako ko voli onaj zavodljivi, ali i varljivi eho davnine bi se, da ne zna ništa o gradu, prvom prigodom „zaletio“ u Srebrenik. Mora da ćeš usred gradića naići na čađavo rudarsko okno s čijeg te kraja, rudari bi rekli „čela“, bezglasno doziva srebrna žila zlatnog sjaja. I da želiš, nemaš snage oteti se tom zovu pa trčiš pitati ko ima ključ zahrđalog katanca na željeznoj rešetki što se ispriječila između tebe i sjaja koji ti se zasijeca u oko.

Kad dođeš u gradić, nećeš naći ništa od spomenutog – nikad ovdje nije bilo nikakvih rudnika! – i ostalog što si izmaštao podsvjesno stišćući papučicu gasa. S koje god strane došao, put će te, nakon što prođeš ponešto bezličnih, uglavnom novovjekih zgrada, dovesti u usku pješačku zonu u kojoj dolaznike danonoćno dočekuje jedno crveno srculence s natpisom „I love Srebrenik“. Možeš kroz njega provući glavu i tako potvrditi da i ti voliš Srebrenik, a možeš i produžiti kako bi ti gradić toliko „sjeo“ da ga stvarno zavoliš pa se vratiš i uglaviš se u srce.

Kontaš da je to tek početak pa očekuješ da se sad pred tobom i tvojim objektivom naniže trista čuda, ali se to neće desiti. Jedan ulični sat s grbom grada, a onda i prilično dopadljiv spomenik s imenima puno šehida i ponekog poginulog borca i s nešto osušenog cvijeća i vijenaca. To je otprilike sve. Okolo nove ili zgrade s novim fasadama, slatkorječivog mâma slavne prošlosti nigdje osim na panou sa sažetkom dešavanja na ovom području tijekom srednjovjekovlja u ondašnjem Srebrniku, ali podalje od sadašnje lokacije grada. U produžetku prazne i zaključane brvnare-suvenirnice koje natkriljuje plakat jednog od kandidata za gradonačelnika. Poručuje da oni – ne prepoznajem logo pa ne znam ko su „oni“ – ne traže krivce već imaju „rješenje za Srebrenik“. Nije prošao tu, ali jest na puno višu poziciju.

M.J. | Bljesak.info / Turizam i renesansa

Do hotela „Park“ susrest ću dva psa što su se opružila na rubu inače prilično prometnog cestovnog križanja u starom centru, kod robne kuće, gdje je fontanu svom gradu darovao jedan od najbogatijih ljudi u našoj zemlji, nažalost tragično preminuli Hasan Sarajlić, čije poslovne zgrade stoje nedaleko odatle. Na motelu „Gradina“ se nešto radi, a preko puta me iznenađuje prometni znak zabrane skretanja za autobuse, kamione i zaprežna vozila. Treću stavku, dva umorna kljuseta što vuku gumena kola – mislio sam da je ta slika davno nestala s gradskih ulica – kasnije ću ipak vidjeti. Između „zdravih“ kuća i zgrada i poneka ruševina; bit će da je neko imao pogrešno ime.

U jednom kutu pješačke zone i kiosk u kome bi, ako kopčam stvari, trebao – piše velikim slovima TURIZAM – dežurati turistički djelatnik. Priupitao bih što se još zanimljivo može vidjeti u gradu, ali… „Dežura“ samo – pokoj mu duši! – smrtovnica Izeta Glotića zvanog Čaki.

Koliko god je – realno je to tako – sam Srebrenik siromašan za poglede ovakvih kao ja, toliko je bogato srebreničko područje. Prvo odredište je Špionica. E, sad, postoje četiri: Gornja, Donja, Srednja i Centar. Općinske su, pardon, odnedavno gradske vlasti, ako je vjerovati Špioničanima, napravili čitavu zbrku: Donja je postala Gornja, Gornja Srednja, Srednja Centar ili tako nekako pa sad ni sami ne znaju jesu li Gornjošpioničani, Donjošpioničani, Srednjošpioničani ili su gospoda iz Centra.

Tražim Staru džamiju. Nacionalni je spomenik pa me baš zanima šta piše na tabli, u kojoj je od svih tih silnih Špionica, kad imam šta vidjeti: Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika se vješto snašlo i naznačilo da se džamija nalazi – u Špionici! Iako se džamija zove tako kako se zove, Stara, i nije previše stara – na tabli PONS-a stoji da je podignuta oko 1870. godine.

Spada u (moju) kategoriju „I malo je lijepo“. Osamdesetak četvornih metara, dakle mala, ali s prekrasnom drvenom munarom kamene osnove i proširenog vrha, drvenim trijemom i krovom od kaplame. Imam sreće što zatječem gospođu zaduženu za čišćenje; zove se Azemina Halilović i velikodušno mi dopušta da povirim i unutra, a ima se rašta – šare na drvetu ćursa i mimbera prilično su nesvakodnevne. Gospođa o džamiji zna i ponešto što se više ne može uslikati. I dobro je što ne može, budući da se radi o limenom krovu – bio postavljen pa skinut, čime je džamija ponovno zablistala sjajem nekadašnjeg, vjerojatno prvotnog, originalnog izgleda.

M.J. | Bljesak.info / Džamija u Špionici

Oko džamije se rasulo more nišana, ponešto i starih, a najstariji je čak iz 1730. Na nekim isklesan mač, na drugim torbica, na trećim hadžijska traka, nije bila mala stvar u ono doba stići do Mekke.

Špionica je, i to se mora reći, na neki način predziđe čitavog srebreničkog područja. Jedini pretpovijesni lokalitet je današnji Orman grad kod sela Hrgovi Gornji, a jedini rimski je baš ovdje, u Lukama, uz Huremski potok. Nađeno je mnogo rimske keramike, crijepa i cigle, koje ima čak i sa žigovima, kao i grčke drahme. Neistraženo, ali je dade naslutiti da bi se moglo raditi o antičkoj radionici. Usto je stoljećima bila najveće naselje, što je dokumentirano osmanskim i austrougarskim popisima: u drugom sumarnom popisu Zvorničkog sandžaka, 1533., malo nakon sloma Srebreničke banovine, broji 40 kršćanskih kuća sa 12 neoženjenih, te 35 muslimanskih kuća sa osam neoženjenih, 1548. ima 147 kuća, a potkraj 19. stoljeća već ih je 329. I tad je, doduše, postojala podjela sela, a dio u kome se nalazi džamija službeno se zvao Špionica Turska. Danas u sve četiri Špionice živi gotovo 3000 stanovnika.

Fragment, sličicu starih vremena u Špionici, osim Stare džamije odlično ilustrira i Suljagića kuća. Predaja kaže da je sagrađena još u 16. stoljeću, mada se tu, mislim, pretjeralo, bit će da je ipak poprilično mlađa. Begovska kuća, stan tada sigurno brojne porodične zajednice, bila je ujedno i sudnica, a povremeno i zatvor. Mijenjala je vlasnike, a nazvana je po zadnjim, Suljagićima, koji su u njoj živjeli do prije 20 godina. Otad je, kažu mi mještani, prazna. Čardak s prepustom, lučni ulaz, potkrovni ukrasni vijenac, a oko kuće gospodarske zgrade. Da je Suljagića kuća u Sarajevu, vjerojatno bi se o njoj pisalo i snimalo je, bila bi u ravni sa Svrzinom i Đerzelezovom, ali ovako, budući da je u nekakvoj tamo Špionici, ekspresno propada i ako se nešto ne poduzme, ali baš hitno, za koju godinu će postati gomila kamena i ćerpiča. Zarasla je u grmlje i travuljinu do pasa pa petnaestak minuta obaram žaru i lomim zovu i koješta drugo da bih joj mogao prići i napraviti koju sliku. Biser orijentalnog graditeljstva od koga su otkrenuli glavu i zaboravili ga svi: i vlasnici, i općina i država. Ukratko: tuga ☹

M.J. | Bljesak.info / Suljagića kuća

Da je Suljagića kuća džamija, situacija bi bila drugačija, bolja. Vidjeh to u Špionici, ali i na drugoj strani srebreničkog područja, u selu Ćojluk, ispod srednjovjekovne Gradine. Tamo se nalazi još jedna džamija s liste nacionalnih spomenika BiH.

Svježe obnovljena, mada kao da svi radovi još nisu završeni čim joj je na zid naslonjena metalna ploča što upozorava na opasnost u vidu „pada predmeta sa visine“. Postavljena je na kamenu ploču koja kaže da je džamija sagrađena 1566., a obnovljena 1971. Za podatak o godini gradnje ne može se reći da je upitan već da je netočan: džamija je, naime, podignuta točno stoljeće kasnije, 1666.: ili je neko krivo pročitao drugi broj ili je nekom „prahnulo“ da džamiju učini stoljeće starijom. Na špioničkoj je bio krov od lima, na ćojlučkoj crijep, ali su sada obje pod krovom od kaplame. I na ovoj je munara drvena, malo više klasična od špioničke, s tim da je šiljak obložen limom, a trijem je puno kraći. Najstariji nišan je jedan iz 1794. Nema ih mnogo, ako ne računamo nove, blizu šume, prilično odaljene od džamije. U dolu ispod džamije izvor zvani Carica pa se, iako nije blizu, smatra dijelom džamijskog kompleksa, budući da je najbliža živa voda za obavljanje abdesta. Šteta što kad je obnavljana džamija nije uređen i izvor već je ostao u betonu, kako su ga nekad „uredili“ mještani. U selu zastajem još na česmi Bjelovoda, podigli je neki Suljkanovići za pokojne roditelje, i kod jedne nane što u hladu jasmina, baš kao da ju je preda me postavio sam Aleksa, plijevi luk.

Ćojluk se inače nalazi u dolini ispod uvjerljivo najveće srebreničke znamenitosti, utvrde Gradina. Vidi se iz sela, nana mi kaže da se seoskim putom može do nje i taman se spremam sjesti u auto pa dodati gas, kad nana dodaje još dvije riječi: Al' pješke. Nano, nano…

M.J. | Bljesak.info / Džamija u Ćojluku

Nazad u grad pa uzbrdo. Ne znam više, ne zabilježih, gdje naiđoh na spomenik četvorici šehida, bit će da je nadomak utvrdi, čim je ona na svim ostalim snimcima. Put, naime, pravi krug, vozeći je svako malo ugledam, vidim je iz barem 5-6 kutova, ali sam „na svom“ tek kad se nađem na parkingu. Pogled na nepreglednu dolinu isti kao i prije, ali prilaz nije: pristupne staze uređene, sve čisto, čak se i vlasnici kuća iznad utvrde potrudili i uredili dvorišta.

Prvi put se utvrda spominje 15. veljače 1333. godine u povelji napisanoj pod gradom Srebrenikom, kojom ban Stjepan II. Kotromanić, „o milosti Božjoj ban Bosni, Usori, Soli i gospodin Humskoj zemlji“, predaje Dubrovačkoj Republici, možda je najbolji izraz daje u najam, Rat, Ston, Prevlaku, otoke oko Rata i svega što je između Prevlake i Lovišta. Godišnja najamnina iznosila je 500 perpera.

Grad je mijenjao gospodare k'o naši političari stranke. Danas svi kažu da je bio bosanski grad; jest, u Bosni je, ali su za srednjovjekovlja, pogotovo kasnog, njime i čitavom, vrlo prostranom župom Usora najduže vladali, po nekima ga i sagradili, Mađari, od Sigismunda Luksemburškog do Matije Korvina, čak i srpski despot Đurađ Branković, bosanski vladari tek povremeno, a nakon srednjovjekovlja, od pada Srebreničke banovine, 1512., Osmanlije. Često se spominje i kao najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u našoj zemlji, mada je prava istina, ne znam zašto se to prešućuje, da su velebne kule stvarno podigli Osmanlije potkraj 18. stoljeća i da je malo šta ostalo od srednjovjekovnog grada. Inače je utvrda, kažu povjesničari, korištena do 1835. godine, kada je, s obzirom na granice Carstva i političko stanje toga doba, izgubila značaj.

Utvrda, nasađena na sedamdesetak metara visoku stijenu, izgleda neosvojivo, ali je, eto, kao i druge „neosvojive“, ne jednom padala, što od tehnički naprednijeg oružja i oruđa, što od izgladnjivanja danima opkoljene posade. Odozgo, s parkinga, glavna kula nalik je nekom od blokova tuzlanske termoelektrane, samo što, umjesto dima i svakolikih otrova, nudi posvemašnji mir. Hitam pokretnim mostom kao da mi je prvi put pa sve neviđeno i novo. Štošta i jest, naprimjer suveniri i slike povješani po zidu „tunela“ kojim se ulazi u utrobu utvrde. Uvijek zagledam nejasni reljef između puškarnica iznad ulaza, nikad nigdje ne nađoh ni riječi o tome što bi mogao predstavljati. Isti su, tako mi izgleda, penjači uza stijenu lijevo od mosta – zakleo bih se da su, kad sam dolazio prošli put, bili na istim pozicijama. Da se povremeno ne mrdnu, pomislio bih da su postavili lutke.

M.J. | Bljesak.info / Utvrđivanje ljubavi u utvrdi

Ramiz Močić se zove čovjek koji dočekuje posjetitelje. Portir, a gospodin, odmjeren i uljudan. Zavlačim se, kao i uvijek, u svaki zakutak i zadžepak, neoprezno usput pogledajući prema livadama i kućama u meni neznanom selu prekoputa utvrde: ban Stjepan i Vukac Hrvatinić, kralj Sigismund i Ivan Morovački, vojskovođe Nikola i Dioniz Gorazda te Vladislav Szilagy, vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić, kralj Stjepan Ostoja, knez Matej, Matija Korvin, osmanski dizdari i posada imali su, ako ništa drugo, veličanstven pogled.

Središnji dio ukrašen slikom kraljevskog para, ono kad proturiš glavicu kroz rupu pa ti postane okrunjena. Da bi dvoje, pretpostavimo dečko i djevojka, postali kralj i kraljica, moraju se popeti na dvije žute gajbe „tuzlanskog pilsnera“. To je i gotovo jedini minus koji bilježim. Danas je grad pun Travničana; imaju svoju pa znaju šta znači vidjeti još jednu lijepu utvrdu.

A utvrda… Prekrasna je taman da je okreneš oʞɐdoɐu :)